Kleka

Kleka ili borovica (lat. „Juniperus communis“) je rod četinarskih biljaka iz porodice čempresa („Cupressaceae“). Široko je rasprostranjena na cijeloj sjevernoj polulopti, od Arktika južno do tropske Afrike, odnosno planina Centralne Amerike. Narodna tradicija je puna tajanstvenih i mitoloških predanja vezanih za kleku. Germanski narodi su na klekinom šiblju spaljivali mrtve. Koristila se i tokom žrtvenih obreda. Smatralo se da će onog ko bezobzirno posječe klekino drvo neminovno stići nesreća. Takođe se vjerovalo da grančica kleke na šeširu štiti od povreda.

juniperberry-juniperus-communisKleka se vjerovatno upotrebljavala u kamenom dobu za poboljšavanje okusa ubijene divljači. Rimljani su veoma cijenili kleku. Ona se osim kao začin i ljekovita biljka koristila i za kađenje u svrhu pročišćavanja zraka. U klimatski umjerenim područjima Evrope, Sjeverne Amerike i Azije raste mnogo vrsta kleke. Pretpostavlja se da postoji između 50 i 67 različitih vrsta. Kleka je jedini začin koji potiče od crnogoričnog drveta. To je zimzelen grm, koji naraste od 0,5 do 7 m visine, sa vrlo uskim i zašiljenim bodljikavim listićima. Zeleni plodovi su jajastog oblika, a zreli su okrugli i tamnoljubičasti do crni. Čitava biljka je ljekovita, ali se najčešće koriste plodovi. Ljekoviti su samo potpuno zreli dvogodišnji plodovi, koji su ljubičaste boje. Jednogodišnji plodovi zelene boje nisu ljekoviti i ne trebaju se koristiti. Beru se od kraja ljeta do početka zime, a suše se na vjetrovitom mjestu u tankom sloju. Iglice i mlade grane se beru od aprila do kraja juna i suše se na isti način kao i plodovi. Među zrelim plodovima ne smije biti zelenih plodova. Kleka uspijeva na kamenitim i kraškim terenima od primorskih do planinskih i brdskih područja. Kod nas kleka uspijeva na brdskim i planinskim krčevima, pašnjacima, rijetkim šumama i zapuštenim, neobrađenim mjestima. Kleka ima blago gorak, pikantan, aromatičan, blago drvenast okus sličan terpentinu i smoli, a ima i toplo-sladak popratni okus i podsjeća na crveni biber. Bobice sadrže do jedne trećine šećera, desetinu smole i od 2 do 3% eteričnog ulja, čiji sadržaj zavisi od porijekla kleke. Kleka ima antibakterijsko djelovanje.

Upotreba u kuhinji

Kao začin upotrebljavaju se sušene ili svježe bobice. Pomalo su smolaste, slatkastog, balzamičnog mirisa i oštrog i oporog okusa. Aroma je izrazitija kod biljaka koje rastu južnije. Kleka je važan začin u mnogim zemljama Evrope, a naročito u alpskom području i u Skandinaviji. Upotrebljavaju se cijele ili usitnjene bobice. Zdrobljeni plodovi stavljaju se u marinade za divljač i u nadjeve za živinu i pernatu divljač. Ovaj začin dobro se slaže sa svinjetinom, srnetinom i drugom divljači. Njome se začinjavaju paštete, a od povrća kelj. U Njemačkoj kleku dodaju pri kiseljenju kupusa. U zemljama sjeverne Evrope njome se začinjavaju riblje čorbe i riblje marinade. Kleka se koristi prilikom pripreme jela od govedine, jagnjetine i svinjetine. Takođe se koristi kao začin za supe, umake i začin za dimljenu ribu i šunku. Kleku treba zgnječiti kratko prije upotrebe, jer se njena aroma brzo gubi. Cijele se kleke uklanjaju prije posluživanja. S klekom se prave rakije travarice. Najpopularnije su u zemljama sjeverne Evrope. Neke od njih su: naša klekovača, slovačka borovička, engleski džin, njemački „Steinähger“, francuski „Genevre“, holandski „Genever“ i „Schiedam“, belgijski „Pequet“ i slovenački brinjevac. Dodaje se i u biljne likere, a u Skandinaviji se njome aromatizuje pivo.

Jedno od jela sa klekom koja preporučujemo je Bardirani svinjski file sa suvim šljivama i klekom.